free hit counter

hit counter



tracker

Moja e-mail adresa: rotonimi@gmail.com
Moja msn adresa: rotonimi@gmail.com

< kolovoz, 2009  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2009 (1)
Travanj 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari .... vidish/nevidish....

Dizz by: Lucee

Kostur by: music =)

Opis bloga

Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam, dominum... (Najavljujem vam veliku radost. Imamo papu, gospodina...).

Ti si Petar - Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoja i Vrata paklena neće je nadvladati. (Matej 16,18)

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

jedan meni važan blog
socrates
Don Branko
Vjera, ufanje i ljubav

četvrtak, 27.08.2009.

Pape i papinstvo

Jako me dugo nije bilo na ovom blogu i nije u redu, bio sam odlučio da ga neću zapostaviti, ali jesam. Nadam se da u vremenu koje dolazi ću pisati postove i voditi blog. Ispričavam se na tolikoj odsutnosti, ali evo me natrag, živ sam. A sada novi post:


Papa (lat. otac, tata) naziv je za poglavara Katoličke Crkve (također: Sveti Otac), kao i službeni naziv oba aleksadrijska patrijarha (poglavara Koptske Crkve i Koptske katoličke Crkve). Vrijeme koje papa provede na čelu Crkve naziva se pontifikatom, a njegovo prijestolje Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, papinska Apostolska palača nalazi se na Trgu Sv. Petra uz Vatikansku baziliku, dok je papinska katedrala Bazilika Sv. Ivana Lateranskog.

Povijest

Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavali episkopi, igumani pa čak i obični svećenici. Do 3. stoljeća to je uobičajeni naslov za biskupe, a od 5. stoljeća počasni naziv rimskog biskupa. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih Crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine umro mučeničkom smrću u Rimu.

U Prvoj poslanici rimskog biskupa Klementa iz 98. godine Korinćanima rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih prezbitera, a u vezi s mučeničkom smrću Petra i Pavla u Rimu.

U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime papa se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelina (†304.) a prvi se "papom" službeno naziva rimski biskup Siricije (385. – 399.), dok sam naziv "papa" za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. Veliki (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa se tako, primjerice, papa Grgur I. Veliki nazvao Servus servorum Dei (hrv. Sluga slugu Božjih). Danas se rabi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za biskupe.

Do vremena pape Grgura I. Velikog, rimski se biskupi označavaju titulom Pontifex Maximus, koju je uveo papa Lav I. Veliki (440. – 461.), a čije ime potječe iz razdoblja rane Rimske Republike. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, nosili su rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara Gracijana (375.), koji se pod utjecajem sv. Ambrozija Milanskog, tijekom arijanskog sukoba, odbija nazvati Pontifexom Maximusom.

U Srednjem vijeku bilo je situacija gdje je postojalo više papa istovremeno, jer je u isto vrijeme uz kanonski izabranog papu postojao i protupapa. Razlog tome bila je podjela unutar samog Kardinalskog zbora ili samovolja rimskih careva ili rimskih vlastelinskih obitelji. Događalo se tako da su istovremeno dvojica ili trojica prelata tvrdili da su pape.
Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u progonstvu. Pape su napustile Rim i obitavali u Avignonu u Francuskoj od 1305. do 1377. godine.

Zanimljivosti

Tijekom pontifikata 265 papa bilo je i nekih zanimljivosti, pa je tako, primjerice, papa Silverije (536. – 537.) bio sin pape Hormizde (514. – 523.), a dvojica rođene braće naslijedili su jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama, posebice onima iz prvih stoljeća, zna se vrlo malo ili ništa (npr. o papi Urbanu I. (222. – 230.). Vrijeme trajanja pontifikata papa također je vrlo različito. Najkraći pontifikat imao je Stjepan (II.), koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro bez biskupskoga ređenja te se ne nalazi na popisu papa (umjesto njega izabran je novi papa, s jednakim imenom, Stjepan II. koji je nešto duže vladao). Posljednji papa s kratkim pontifikatom (samo 33 dana) bio je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Za svetog Petra obično se drži da je upravljao Crkvom 37 godina, a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.

Biti biskup Rima bila je vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape Formoza (891. – 896.), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku Tiber.

U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V. (1294.), krsnog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnima. Bio je toliko skroman da je čak i živio u maloj špilji. Kardinali izbornici bili su toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da se prihvati papinstva, što je na kraju i učinio ali je kao papa proživio samo 6 mjeseci. Za razliku od njega Španjolac, papa Aleksandar VI., svjetovnog imena Rodrigo de Borgia bio je bogati vinogradar koji je kupio prijestolje, a od Apostolske stolice napravio unosan posao. Živio je poročno i, prema nekim izvorima, imao čak devetero djece. Najpoznatiji su od njih kći Lucrezia i sin Cesare. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama bio je i Lav X. (1513. – 1521.), koji je ekskomunicirao Martina Luthera, dozvolio indulgenciju (prodaju oprosta), a navodno je i rekao: »Bog nam je dao Svetu stolicu, stoga uživajmo u njoj!«.
Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija po kojem će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 267. papa.
(možda jednom nešto i tome napišem, to je samo besmisleno proročanstvo, ali je jako zanimljivo)

Službeni naslovi

• Biskup Rima,
• Vikar Isusa Krista,
• Nasljednik prvaka apostola,
• Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
• Zapadni patrijarh (papa Benedikt XVI. ne upotrebljava više ovaj naslov),
• Primas Italije,
• Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
• Suveren države Vatikan,
• Servus Servorum Dei (Sluga slugu Božjih)

Papinska obilježja i simboli

• Papinska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena s tri krune. Posljednja trojica papa odbila su biti krunjena, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu - mitru. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa Pavao VI. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspelom (potječe iz 13. stoljeća).
• Ključevi Carstva Nebeskog – slika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu, kako je shvaćaju katolici:
"Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima;
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.
"
Simbolizira dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ simbolizira moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.
• Papinski prsten (Ribarev prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, s imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV. svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata obješenom papinskom Bulom, a osobna pisma sa »…žigom Ribara«. Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora, koji ga razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata umrlog pape.
• Palij - je bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a predstavlja težinu službe koju na sebe preuzima novoizabrani papa.
• Umbracullum – baldahin, (tal.: svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom, nosiljkom i sl., Rječnik Hrvatskog jezika, V. Anić), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papinske države. Danas se to obilježje više ne upotrebljava ali se još uvijek nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
• Papinski grb – prikazuje već objašnjene ključeve iznad kojima se nalazi oslikani štit nad kojim je postavljena srebrna tijara s tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane štita. (Grb sadašnjeg pape Benedikta XVI napušta tradiciju prikazivanja trijare s tri krune, već iznad štita ima mitru s 3 vodoravne zlatne pruge).
• Sedia gestatoria – papinska nosiljka, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj nisiljci od Sikstinske kapele do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunjenje novog pape. Ovu tradiciju ukinuo je papa Ivan Pavao I.

Politička uloga

Iako napredna kristijanizacija Rimskog Carstva u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape Lava I. Velikog u ratu protiv hunskog vođe Atile 452. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće Papinske države. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa Lav III. kruni Karla Velikog za rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg Svetog rimskog Carstva. Otada papa krune sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara Karla V.. Kasnije je papa Pio VII. prisustvovao Napoleonovoj krunidbi, kada se car sam okrunio. Tijekom talijanskog Risorgimenta 11. rujna 1870. godine, Papinska država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbog francusko-pruskog rata, zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu Italiju. Papa ostaje u Vatikanu i njegov položaj je zakonski određen u svibnju 1871. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Lateranskog i papinska ljetna rezidencija Castel Gandolfo ostaju u posjedu pape i u kojim mu je zajamčen suverenitet. Papa Pio IX., kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, Lav VIII. i Pio X.,u želji za ponovnom uspostavom moćne Papinske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava »zatočenikom u Vatikanu«. Prvim vatikanskim koncilom iz 18. srpnja 1870. godine odlukom o »nepogriješivosti« pape raste crkvena i politička moć pape, ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.

Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz povijest pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu tijekom svojeg pontifikata. Tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa Aleksandar VI., čovjek neprimjerne i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa Julije II. (on je od papinskih obilježja imao samo talar i ime), odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao kršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i svjetovnu moć. Pape, kao što su Grgur VII. i Aleksandar III., su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supremus Pontifex) Svetog rimskog Carstva. Svoju moć osobito su pokazali tijekom papinske inkvizicije.
Neki od najpoznatijih primjera papinskog političkog utjecaja tijekom povijesti ogledaju se u odlukama kao što su:
• Bula Laudabiliter iz 1155. godine - daje se blagoslov engleskom kralju Henriku II. za napad na Irsku,
• Bula Inter Caeteras iz 1493. godine – sporazum iz Tordesillasa, kojim se vrši podjela novog svijeta između Španjolaca i Portugalaca,
• Bula Regnans in Excelsis iz 1570. godine – odluka pape Pija V. koja izopćuje englesku kraljicu Elizabetu I., ali i njenje nasljednike, iz Crkve. Tom odlukom se dala i opravdanost svakog napada na englesku vlast.
• Bula Inter Gravissimas iz 1582. godine – odluka pape Grgura XIII. o uvođenju gregorijanskog kalendara za računanje vremena

Stav o papi u drugim Crkvama

Pravoslavlje

Pravoslavne crkve papi priznaju prvenstvo u časti, između prvih pet starih crkvenih sjedišta (Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), no ne priznaju mu pravo zadiranja u disciplinska pitanja unutar pojedinih mjesnih crkava. Isto tako, ove crkve ne prihvaćaju dogmu o papinoj nezabludivosti.

Protestantske crkve

Također ne priznaju papinu nepogrešivost (u doktrinalnim pitanjima), primat, niti ga smatraju Kristovim namjesnikom na zemlji. Protestanti smatraju da je poglavar crkve sam Isus Krist, a ne papa.
Neke manje protestantske crkve ga čak smatraju Antikristom. Ian Paisley, pastor Prezbeterijanske crkve i zastupnik u Europskom parlamentu, javno ga je 1988. napao u Europskom parlamentu. Identične stavove o papi su imali i Martin Luther, John Frith, Jan Hus, Lord Cobham, John Knox, Nicholas Ridley, Thomas Cranmer kao i Jean Calvin, te prva osoba koja je prevela Bibliju na Engleski jezik John Wycliffe.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



* komentiraj (11) * printaj * # *

ponedjeljak, 21.04.2008.

Vatikan - općenito o državi Vatikan

Prvo želim pripremiti podlogu, pa onda početi pisati o svakom papi posebno, pa evo, za ovaj put, malo o Vatikanu.

Vatikanski Grad je najmanja država svijeta, omeđena zidinama i okružena gradom Rimom u Italiji. Površinom od 0,44 km2 i sa stanovništvom od oko 800 stanovnika, u obje kategorije je najmanja država svijeta. Grad-država je stvoren 1929. godine Lateranskim ugovorom, kao nasljednik nekada moćne i velike Papinske države. Vatikan je izborna monarhija kojoj je na čelu biskup Rima - Papa. Vatikan je središte katoličke Crkve i njenog poglavara Pape. Papinska katedrala je bazilika sv. Ivana Lateranskog a nalazi se izvan Vatikanskih zidina.

Vatikan je jedna od europskih mikro-država, a smjestio se na Vatikanskom brežuljku u zapadnom dijelu centra Rima, nekoliko stotina metara udaljen od obala rijeke Tiber. Granice prema Italiji u potpunosti slijede gradske zidine, koje su izgrađene da bi zaštitile Papu. Granice prestaju pratiti zidine na trgu sv. Petra gdje granica slijedi Berninijeve kolonade. S trga sv. Petra vodi Via della Conciliazione (ulica pomirenja), koju je uredio Mussolini nakon potpisivanja Lateranskih sporazuma. Na samom istoku Vatikan je otvoren prema Rimu.

Ime "Vatikan" dolazi od Latinskog Mons Vaticanus, što je označavalo Vatikanski brežuljak. No, Vatikan je, osim na Vatikanskom brežuljku, izgrađen i na Vatikanskim poljima, gdje je glavnina današnjeg Vatikana.

Vatikan, izvan svojih granica, posjeduje određene objekte koji imaju ekstrateritorijalni status. Najpoznatija ekstrateritorijalna jedinica van zidina je Castel Gandolfo, papinski ljetnikovac u jugoistočnim predgrađima Rima, a jedan je od naselja poznatih pod nazivom Castelli Romani. Osim Castel Gandolfa, ekstrateritorijalni status ima još oko 20 građevina u Rimu, od kojih su najvažnije bazilike sv. Ivana Lateranskog (Basilica di San Giovanni in Laterano), sv. Marije Velike (Basilica di Santa Maria Maggiore), te sv. Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le mura).

Papa je poglavar Vatikana, a ujedno je biskup rimske biskupije i vrhovni poglavar Katoličke Crkve. Papa je apsolutistički monarh, tj. ima legitimnu, izvršnu i sudsku vlast, i jedini je apsolutistički monarh u Europi. Uz Papu, Vatikan vode Državno tajništvo i Vatikanski guvernat. Sadašnji papa je Benedikt XVI. (rođen kao Joseph Alois Ratzinger), državni tajnik je kardinal Tarcisio Bertone, a guverner Vatikana je nadbiskup Giovanni Lajolo.

I prije pojave kršćanstva, prostor današnjeg Vatikana se smatrao svetim i nije bio naseljen. U prvom stoljeću poslije Krista, na tom području car Kaligula gradi cirkus, koji je poslije njega dovršio Neron, po kojemu je cirkus dobio ime. Obelisk koji je danas na trgu sv. Petra je na to mjesto donesen iz Neronovog cirkusa, a izvorno potječe iz Heliopolisa u Grčkoj. Prema predaji, u istom cirkusu je razapet sv. Petar naglavačke, te je pokopan u blizini, gdje je danas bazilika sv. Petra.

326. godine poslije Krista je izgrađena Konstantinova bazilika sv. Petra na mjestu groba sv. Petra. Temelji tadašnje bazilike se nalaze ispod današnje bazilike sv. Petra, a dokazani su tijekom prve polovice 20. stoljeća. Tijekom stoljeća, papinski utjecaj je rastao i Pape su stvorile veliku i moćnu državu koja je svojevremeno zauzimala veliki dio Apeninskog poluotoka. Takvo stanje je bilo sve do sredine 19. stoljeća, kada je to područje preuzelo novonastalo talijansko kraljevstvo. Vatikan nije bio tijekom cijele povijesti sjedište pape, već su to bile Laternska palača, Kvirnalska palača, a od 1309. do 1377. Pape su stolovali u Avignonu u Francuskoj.

Nakon ujedinjenja Italije status papinstva je ostao upitan sve od 1861. do 1929. godine, što je ostalo poznato pod nazivom Rimsko pitanje. Područje Vatikana je do 1929. godine bilo pod upravom tadašnjeg rimskog distrikta Borgo.

Pape su tijekom tog vremena odbijale priznati talijanskog kralja kao poglavara Rima i odbijali su napustiti Vatikan (posljednji vladar "Papinske države", papa Pio IX. je ostao poznat kao Vatikanski zarobljenik). Stanje je napokon riješeno 11. veljače 1929. kada je potpisan Lateranski ugovor između Vatikana i Kraljevine Italije. Ugovor su potpisali Benito Mussolini i kardinal Pietro Gasparri. Ugovor je osigurao neovisnost Vatikana i posebni status Katoličke Crkve u Italiji. Godine 1984. novi je ugovor priznao Katoličanstvo kao državnu vjeru u Italiji.

Iako je najmanja neovisna država na svijetu ima veliki međunarodni utjecaj,ima samostalnu upravu,sudstvo, vanjsku politiku, a do 2002. i i vlastiti novac (vatinanska lira, od 2002. euro). Vatikan je glavno sjedište katoličke crkve i njezinog poglavara pape.

Vatikan ima najmanju i najstariju vojsku na svijetu - Švicarsku gardu ( nešto više o tome kasnije). Osnovao ju je papa Julije II. 22. siječnja 1506., a bila je sastavljena od švicarskih plaćenika. Garda broj 110 pripadnika, koji su zaduženi za neposrednu zaštitu Svetog Oca, čuvanje njegovih rezidencija, a služe i u protokolarne svrhe kao počasna garda.

Corpo della Gendarmeria dello Stato della Cittŕ djeluje kao vatikanska policija, iako se skraćeno naziva Vigilanza, što je skraćenica od prijašnjeg naziva.

Za vanjsku obranu Vatikana zadužena je Italija.

U Vatikan dolaze brojni turisti zbog neprocjenivog umjetničkog blaga i graditeljskih spomenika.

Komunikacije:
- Radio-Vatikan
- Osservatore Romano
- Teleposte

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



* komentiraj (25) * printaj * # *

subota, 19.01.2008.

Izbor pape - od smrti umrlog pape, do izbora novog!

Vatikan ima detaljno razrađene procedure kojima se, u skladu s višestoljetnom tradicijom, utvrđuje smrt prvosvećenika i način na koji kardinali u konklavi biraju njegova nasljednika.
Procedura izbora novog pape djelomično je izmijenjena u veljači 1996. U novom statutu Universi Dominici Gregis (O svekolikom stadu Gospodnjem, koji je de facto vatikanski ustav) zamijenjene su upute za izbor koje je 1975. donio papa Pavao VI.

Papina smrt

Kamerlengo Svete rimske crkve (danas je to španjolski kardinal Eduardo Martinez Somalo) je osoba koja utvrđuje papinu smrt. Danas je to formalni čin, nakon što smrt utvrdi liječnik. O smrti pape kamerlengo izvještava rimskog vikara (danas je to kardinal Camillo Ruini), koji to obznanjuje urbi et orbi (gradu Rimu i svijetu).
Kamerlengo potom pečati papine privatne odaje (u koje smije ući tek sljedeći papa) te organizira pogreb. Običaj da se mrtvog papu triput udari u čelo srebrnim čekićem zazivajući ga krsnim imenom napušten je ranije u dvadesetom stoljeću. Nad papom se ne provodi obdukcija.
Nakon što se utvrdi smrt, počinju novemdiali, devet dana službenog žalovanja, a ukop se organizira četiri do šest dana nakon smrti. Pape se obično sahranjuju u Bazilici svetog Petra, gdje se prije toga tijelo izlaže kako bi vjernici mogli odati počast pokojniku.

Interregnum

Po papinoj smrti, svi šefovi dikasterija Rimske kurije (slično ministrima u svjetovnim državama), prestaju obavljati svoje poslove (među njima i državni tajnik Svete Stolice i pročelnici kongregacija), a na dnevnoj razini Crkvom upravlja Kardinalski zbor. Svoje poslove nastavljaju obavljati samo tri kurijalna kardinala: kardinal kamerlengo Martinez Somalo, viši pokorničar (šef Penitencije) kardinal James F. Stafford, rimski vikar Ruini te dva državna službenika: zamjenik državnog tajnika monsignor Leonardo Sandri i 'ministar vanjskih poslova' monsignor Giovanni Lajolo.
Kamerlengo preuzima upravljanje svom vatikanskom imovinom u vrijeme sedis vacantis (ispražnjene Petrove stolice), Sandri vodi unutarnje, a Lajolo vanjske poslove. Svi oni imaju pravo obavljati samo tekuće poslove i ne mogu donositi nikakve važne odluke. Kanonski zakonik, naime, određuje: "U vrijeme kad je Rimska stolica prazna neka se ništa ne mijenja u upravljanju općom Crkvom, već neka se provode posebni zakoni izdani za takve okolnosti".
Nitko ne može preuzeti papinske ovlasti osim novog pape jer Kanonski zakonik propisuje da "rimski biskup, u kojemu živi služba koju je Gospodin dao isključivo Petru, prvom među apostolima, a koja mora biti predana njegovu nasljedniku, ima vrhovnu, potpunu, izravnu i opću vlast nad Crkvom koju uvijek može vršiti slobodnom voljom". Dakle, on je apsolutni vladar.

Konklava

Konklava se saziva najranije 15, a najkasnije 20 dana nakon papine smrti. Sama riječ dolazi od latinskog cum clave (pod ključem) i znači da su kardinali zaključani u Apostolskoj palači dok ne izaberu novog papu.
Konklava vuče porijeklo iz 13. stoljeća, kad prije izbora Inocenta IV. punih godinu i pol nije bilo pape, dok Senat i narod Rima nisu kardinale prisilili na glasanje - doslovce fizički ih zatočivši dok nisu izabrali novoga poglavara. Tridesetak godina kasnije, 1271. narod se pobunio nakon čak tri i pol godine bez pape, pa su stavili kardinale pod ključ i davali im samo kruh i vodu dok nisu izabrali papu.

Od 1059. papu biraju isključivo kardinali, kojima je to glavni zadatak - to je prva stvar koja o kardinalima stoji u Kanonskom zakoniku. Kardinale kreira papa na konzistorijima, a broj onih među njima koji imaju pravo birati papu (tj. mlađi su od 80 godina) ne smije biti veći od 120.

Posljednja je bila najbrojnija konklava u povijesti, u kojoj je sudjelovalo 117 kardinala. Na konklavi 14. listopada 1978. na kojoj je izabran Ivan Pavao Drugi bilo ih je 111. Od svih današnjih 117 kardinala izbornika, sve osim trojice imenovao je upravo Ivan Pavao Drugi. Prosječna im je dob gotovo 72 godine, a polovica ih je iz Europe - 17 posto Talijana, 22 posto iz ostatka zapadne Europe, a preko 10 posto iz istočne. Oko 37 posto izbornika je iz zemalja Trećega svijeta. Nakon Italije, najviše je kardinala iz Sjedinjenih Država - gotovo 10 posto. Među kardinalima-izbornicima su i nadbiskupi i metropoliti zagrebački odnosno sarajevski, Josip Bozanić i Vinko Puljić.

Zadnji put su kardinali bili smješteni u novoj rezidencijalnoj građevini, Domu svete Marte, izgrađenom 1996. sa 105 dvosobnih apartmana i 26 garsonjera. Otud su odlazili u Sikstinsku kapelu na samo glasanje.
Dok se kreću iz Doma svete Marte ne smiju komunicirati bilo s kim tko nije uključen u izborni proces. Kardinali ne smiju imati telefon, mobitel, radio ili televizor, ne smiju primati pisma ni novine, a njihove sobe prethodno se pretraže kako bi se provjerilo da nema prislušnih uređaja. Nema izravnog spomena interneta, ali se i njegova zabrana podrazumijeva.
U konklavi sudjeluju svi kardinali mlađi od 80 godina, pa čak i ako su ekskomunicirani, a kad jednom uđu u izolaciju, više ne mogu izaći dok se ne izabere novi papa.
Za njihove potrebe brinu se medicinske sestre, dva liječnika i poliglotski svećenici koji ispovijedaju kardinale na raznim jezicima, a svi oni moraju se zakleti na apsolutnu tajnost. Ne zna se koliko će tog 'dodatnog osoblja' biti, ali nikad ih nije bilo malo - na dvjema konklavama 1978. bilo ih je 80, odnosno 88. Svi oni, kao i sami kardinali, zaklinju se na tajnost.
Dom svete Marte bit će dakle dio klauzure u kojoj se odvija konklava. Do promjene mjesta boravka kardinala došlo je odlukom Ivana Pavla Drugog. Konklava se od kraja 15. stoljeća održava isključivo u Siktinskoj kapeli, a dosad su kardinali boravili u okolnim ćelijama - prostorima nastalim pregrađivanjem većih dvorana. Tu često nije bilo tuša, pa čak ni tekuće vode i sanitarnog čvora, a staromodne noćne posude kardinala, koji su redom stariji ljudi, praznili su svakog jutra njihovi osobni pomoćnici, zvani konklavisti.
"Nakon trećeg dana, ne može se više živjeti u takvim uvjetima. Uzme se makar i stolicu i proglasi ju se papom, samo da konačno čovjek izađe", prokometirao je jednu od prošlih konklava đenovski kardinal Giuseppe Siri.
Ovaj se put nije dogodilo ništa slično situacijama iz 1978., kad je kardinal Suenens u svojoj ćeliji broj 88 zatekao kardinala Landazurija u kućnom ogrtaču, koji ga je molio da mu dopusti da se kod njega istušira jer u njegovoj ćeliji nije bilo vode. Tuš nije imao ni kardinal Karol Wojtyla, kao ni njegov prethodnik Ivan Pavao Prvi kad je bio na konklavi kao kardinal Albino Luciani. Ni sadašni Benedikt XVI.

Glasanje

Glasanje za novog papu odvija se u Sikstinskoj kapeli, ispod veličanstvene Michelangelove freske Posljednji sud.
Nova pravila ne spominju tardicionalne dimne signale (crni dim i bijeli dim), ali ne treba sumnjati da će taj običaj biti zadržan i da će izbor novog pape biti označen bijelim dimom iz Sikstine.

Premda kardinali nisu više doslovno 'zaključani', sve što se događa na konklavi maksimalno je tajnovito.

Papu se bira jednostavnom metodom - kandidat treba dobiti dvotrećinsku većinu. Izbor počinje prvog dana konklave, jednim glasanjem u popodnevnim satima. Sve dok se ne izabere novi papa, svakog se dana glasa dvaput ujutro i dvaput popodne.

Meštar liturgijskih ceremonija predaje svakom od kardinala po dva ili tri glasačka listića. Oni se sastoje od dva dijela: na gornjem piše Eligo in Summum Pontificem (Biram za vrhovnog svećenika), a donji je dio prazan, i tu se upisuje ime kandidata. Rukopis ne smije otkrivati identitet glasača, a u slučaju da netko upiše dva imena na jednom listiću, glasanje se poništava.
Listići se ubacuju u glasačku kutiju na oltaru, a svaki se kardinal zaklinje da je to njegov izbor. Kad se u kutiji nađu svi glasovi (uključujući i glasove nemoćnih kardinala, koji su ostali u svojim sobama u Domu svete Marte), kutija se protrese i otvori.
Tri člana 'biračkog odbora' uzimaju jedan po jedan listić i zapisuju koji je kandidat dobio koliko glasova. Potom se listići slože te se iglom kroz njih provuče konac, vrlo precizno, kroz rupu koja se napravi u riječi Eligo.
Na kraju se listići, zajedno sa svim zabilješkama, spaljuju. Ako papa nije izabran, tradicija nalaže da se listići spale uz dodatak kemikalije koja proizvodi crni dim. Kad je papa izabran, dodaje se kemikalija koja proizvodi bijeli dim.
Kamerlengo bilježi rezultate svakog pojedinog kruga na papiru koji kasnije predaje novom papi.
Ako u prva tri dana glasanja ne bude izabran papa, četvrti dan se posvećuje molitvi, razmišljanju i neformalnim raspravama. Potom se organizira još sedam krugova glasanja, pa dan odmora, pa sedam krugova.

Novi papa

Kardinala koji dobije većinu dekan Kardinalskog zbora pita: Acceptasne electionem ad Summum Pontificem de te canonice factam? (Prihvaćaš li svoj kanonski izbor za prvosvećenika?). U trenutku kad on kaže Accepto (Prihvaćam) postane papa.

Benedikt XVI. je 265. rimski biskup i time papa, tj. Kristov vikar, nasljednik svetog Petra, prvosvećenik Katoličke crkve, patrijarh Zapada(ove se titule Benedikt XVI. odrekao), primas Italije, nadbiskup i metropolit rimske dijeceze, sluga slugu Božjih i suveren Države Vatikanskoga Grada.

Novog papu se pita da izabere svoje papinsko ime. Papa se potom presvlači u bijelo papinsko ruho (pripremljene su tri reverende - za malog, srednjeg i velikog papu - pa se zna dogoditi, kao za Ivana XXIII. da odijelo bude tijesno što se pokušava popraviti na licu mjesta). Papa u bijelom sjeda na katedru i prima rukoljube kardinala.

Dekan Kardinalskog zbora potom na balkonu Bazilike svetog Petra objavljuje ime novog pape, riječima Annuntio vobis gaudium magnum. Habemus papam, dominum... (Najavljujem vam veliku radost. Imamo papu, gospodina...).

Novi papa izlazi na balkon i upućuje svoj apostolski blagoslov. Više se ne održava ceremonija krunidbe novog poglavara Katoličke crkve. Već se stoljećima pape biraju iz redova kardinala, ali to nije zakon. Obavezno je da izabrani mora biti svećenik (a ni to nekada nije bilo obavezno).

Image and video hosting by TinyPic



* komentiraj (25) * printaj * # *

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.